Politea

četvrtak, 10.03.2011.

Završimo sagu o komunističkim zločinima

“Svjesni smo grozne činjenice da se u hrvatskoj državi nalazi preko 900 jama prepunih uglavnom hrvatskih leševa. Za te masovne zločine nikad nitko nije odgovarao, pa mislim da je to neodrživo”. Iznenadni istup ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka o borbi protiv zastare komunističkih zločina opet je nakratko zainteresiralo hrvatsku javnost, da bi ubrzo potom ova tema zapala u tišinu totalitarnih zločina. Hrvatska i dalje ostaje jedna od rijetkih zemalja u Europi koja nije procesuirala zločine iz vremena totalitarnih poredaka. Za to nije potrebna lustracija, već stručni i pravosudni poriv koji neće ovisiti (samo) o političkoj odluci. Parlamentarna skupština Vijeća Europe jasno je dala do znanja da su komunistički poretci u Europi bili zločinački, a i Europska unija smatra da se grijesi prošlosti moraju evidentirati i s njima se primjereno suočiti. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni od strane europskih institucija masovnim povredama ljudskih prava. Te povrede su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom periodu i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnoga fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj osnovi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i nedostatak političkog pluralizma.
Radi li se o predizbornoj retorici ili istinskom interesu hrvatske policije i tužiteljstva, možda nije toliko važno. Ono što jest važno je predanost istraživanju i jasan javni diskurs putem kojega će hrvatski građani shvatiti zašto su najviša tijela Europske unije i Europe osudila komunizam kao totalitarnu ideologiju. Da se doista radi i o upozorenjima iz EU potvrđuje i predsjednik saborskog Kluba HDZ-a Andrija Hebrang koji je za javnost dao izjavu kako je “Karamarkova izjava potaknuta iz EU-a. Oni naglašavaju da su sve postkomunističke zemlje kaznile zločine, a Hrvatska ništa”. Uz to, Hebrang je podsjetio da još uvijek nije udovoljeno njemačkom tužiteljstvu koje istražuje zločine UDBA-e na području Savezne Republike Njemačke u vrijeme Hladnog rata, napose one koje se odnose na Josipa Perkovića, Zdravka Mustača, Ivana Lasića i Borisa Brnelića koji su optuženi za likvidaciju Stjepana Đurekovića 1983. u SR Njemačkoj i koji su na tjeralicama te zemlje. Zanimljivo je kako Hebrang smatra da se otpori istraživanju komunističkih zločina nalaze i unutar nekih državnih institucija, iako se vjerojatno još dugo neće saznati tko je uistinu štitio pripadnike jugoslavenske tajne policije nakon raspada SFRJ.

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova i Državnog odvjetništva, u Hrvatskoj se nalazi 719 jama od kojih je iskopano njih 81, a brzina otkrivanja novih stratišta i jama povećana je od otkrivanja Hude jame u Sloveniji prije dvije godine. Otkrivanja novih jama su se povećala u posljednje vrijeme i zbog obnova infrastrukture i izgradnje novih prometnica. Na potezu svih pravaca iz Hrvatske prema Mariboru otkriveno je niz grobnica uz Križne puteve, a predgrađa i okolica Zagreba također vrve neistraženim, ali prepoznatim mjestima gdje su obavljene egzekucije. Broj žrtava, pa i broj političkih uznika u komunističkim zatvorima, još uvijek nije jasno prepoznat.

Komunizam ima svoju pozitivnu crtu preko koje se ne može prijeći a to je jednakost među ljudima. Ova opasna klopka za srca i duše ljudi, međutim, krije jednu istovjetnost s nacizmom. Naime, svi koji ne mogu „postići“ tu jednakost ili se istoj odupiru moraju umrijeti, jednako kao što su u nacizmu morali umrijeti oni koji rasno nisu odgovarali državnom poretku. Činjenica da je u raznim europskim komunističkim zemljama poginulo daleko više ljudi nego u nacističkim i fašističkim poretcima nije posljedica pokušaja izjednačavanja ideologija, nego ishod daleko dužeg vremena trajanja komunizma. Ipak, ta činjenica pokazuje da je komunizam bio državna ideologija koja, kao i nacizam i fašizam, nije prezala od strahovlade, masovnih ubojstava i totalitarnog uređenja, dakle onog u kojem se brišu sve razlike između državnog i privatnog. Njemački film „Život drugih“ Floriana Henckela von Donnersmarcka vrlo zorno pokazuje kako je komunistička država u totalitetu nadzirala svaki vid privatnosti. Slično se događalo i našim disidentima, emigrantima i samosvojnim intelektualcima. Kao zoran primjer svjedoči i izvještaj Službe državne sigurnosti u posjedu naše redakcije o nedavno preminulom jezikoslovcu Branku Franoliću i Jakši Kušanu, a u kojem se napominje da njih dvojica „užurbano i sistematski stvaraju, proširuju i produbljuju uticajne ve ze u novinarskim, akademskim, političkim i naučnim krugovi¬ma zapadnih zemalja, u cilju njihovog pridobijanja za "stvar Hrvatske"..“ a za izvor koristi englesku novinarku koja je za intervju s Titom o vanjskoj politici bila spremna dati imena ličnosti na Zapadu s kojima je hrvatska emigracija surađivala. U izvještaju se spominju i imena uglednih intelektualaca poput Raymonda Arona i Pierra Emanuela.

Pitanje lustracije vječno je prisutno kod istraživanja komunističkih zločina. Neki od počinitelja tih zločina još su uvijek živi, a njihovi sljedbenici u provođenju strahovlade nad svojim pučanstvom često su radno aktivni. Lustracija, koja znači rasvjetljavanje, trebala bi baciti svijetlo na one državne dužnosnike i zaposlenike koji su surađivali s tajnom policijom i represivnim organima državne uprave, a na štetu građana te iste države. Uz to, lustracijski postupci istraživanja mogu riješiti i zagonetke neriješenih zločina. Valja upamtiti da lustracija u praksi zemalja postkomunističke Europe koje su se odlučile na takav način suočavanja s prošlošću ne uključuje samo komunističke zločine, već i one počinjene od kvislinških formacija za vrijeme Drugog svjetskog rata, prateći logiku da je zločin zločin, bez obzira s koje strane on bio počinjen. Kao najpoznatiji takvi primjeri su lustracijski postupci Poljske, Češke i Slovačke, s tim da je Slovačka čekala s implementacijom zakona donesenog u tada još čehoslovačkom parlamentu 1992., sve dok s vlasti nije sišao nekadašnji komunistički dužnosnik i slovački disident Vladimir Mečiar. Pedantna Poljska je uključila 1500 suradnika u Institut nacionalnog pamćenja koji se bavi nacističkim i komunističkim zločinima. Postupak je jednostavan; svaka osoba koja se kandidira za mjesta od ravnatelja škole do parlamentarnog zastupnika mora dati izjavu da li je ili nije surađivala s obavještajnom zajednicom totalitarnih poredaka između 1939. i 1989. Njihov odgovor se proslijeđuje arhivarima u institutima koji daju samo informaciju. Na tužiteljstvu i sudstvu je potom uloga poduzimanja daljnjih koraka.

Odnos prema komunizmu pitanje je originalnosti komunističkih partija i njihova ukorijenjenost u društvu. Za Hrvatsku se teško može jednoznačno reći da je komunizam proizašao kao ideja naroda, barem nasuprot radićevskom pokretu. Hrvatsku ipak nije oslobađala Crvena armija pa je samim time otpor prema staljinizmu bio jači, a nacionalni element snažniji. Sukob nacionalno prilagođenog i patrimonijalnog komunizma koji je postojao na tlu bivše Jugoslavije ipak je ostavio različite postkomunističke političke razvoje, pa i one na koji se način stvorio disidentski i/ili dogovorni prijelaz u višestranačku demokraciju. Odnos prema komunističkoj prošlosti, ličnostima i događajima, u njoj tada je igrao veliku ulogu u pronalaženju puteva i načina suverene i neovisne Hrvatske. Jaka ideja radikalnog raskida s prošlošću iskazana je u programu Hrvatske demokratske stranke (HDS) braće Veselica koji su i sami iskusili torturu jugoslavenskih zatvora zbog neslobode izražavanja misli. No, ona nije postala ideja vodilja moderne Hrvatske, već je to bio projekt prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i njegove stranke-pokreta Hrvatske demokratske zajednice u kojem se pozivalo na nacionalno pomirenje svih Hrvata, slijedeći ideju Ante Starčevića, Stjepana Radića i odanosti antifašizmu.

S druge su strane ostale različite kulture sjećanja, selektivno povezana i obiteljski naslijeđena, koja se u ovodobnoj Hrvatskoj često promatraju kao sukobi nasljednika generacija na suprotnim stranama u Drugom svjetskom ratu. Ne radi se tu samo o ustašama i partizanima, kako se pojednostavljeno prikazuje, nego i složenom pitanju domobrana i HSS-ovaca koji su, uostalom, činili i veći dio hrvatskog pučanstva. Pa ipak, javnih raspri o tom pitanju uvijek nedostaje, zainteresiranost za istraživanje komunističkih zločina je vrlo mala, a začuđujuće je i za nakladnike kako ne uspijevaju prodati inače poznate svjetske uspješnice poput Crne knjige komunizma. Zašto Hrvatska nije provela lustraciju možda i nije ključno pitanje, iako je jasno za mnoge reformirane komuniste, pa i one koji su promijenili svoj svjetonazor, da bi ih lustracija maknula s političke pozornice. U zemlji gdje se ponegdje mogu vidjeti slika Josipa Broza Tita uz Djevicu Mariju, i gdje je to sasvim nesporno, očito se komunizam smatra „ipak koliko-toliko dobrim vremenom“. Često parohijalna politička kultura tu izvire u klasičnom poimanju odnosa „malog čovjeka“ prema politici: šuti, gledaj svoje poslove i nitko ti ništa neće napraviti. Kombinacija parohijalnosti, odsutstvo snažnijeg disidentskog pokreta izuzev onog u Hrvatskom proljeću i nevoljkost bivših komunističkih djelatnika onemogućile su lustraciju pa tako i saborske Komisije za utvrđivanje istine kojom je početkom devedesetih predsjedavao Vice Vukojević, a koju je zbog nerada i pomalo nakaradnog odjeka u javnosti predsjednik Tuđman ukinuo.

Lustracije u Hrvatskoj neće biti. To je danas sasvim jasno. Međutim, ono što smo dužni, kao baštinici ove zemlje, učiniti jest otkriti, popisati, istražiti i osuditi sve zločine koji su obavljeni u ime ideje tih „komunističkih krvavih carstava“ za koje je još 1975. Bruno Bušić predvidio da će se srušiti kao kule od karata. Nažalost, njegovo proročanstvo se ostvarilo i u drugim dijelovima tog pisma, pa se i danas lako možemo pitati kako da se spasimo sami od sebe.

Vedran Obućina

(ovaj je tekst objavljen u listu Vijenac)

utorak, 08.03.2011.

EU: Uvjetovanje i ulazak u društvo odabranih

Posljednjih mjeseci svjedoci smo pada povjerenja hrvatskih građana u Europsku uniju, porasta skepticizma prema članstvu naše zemlje u toj političkoj asocijaciji i sve jačeg osjećaja stanovništva kako im je proces pristupanja EU nametnut dogovorom političkih i poslovnih elita. Skepsa proizlazi iz niza objektivnih i subjektivnih razloga te ju možemo pronaći i na lijevim i desnim pozicijama. Strahuje se od rasta cijena, preplavljivanja ionako uvozom zasićenog tržišta uvoznim proizvodima, nemogućnosti opstanka domaćih tvrtki na europskom zajedničkom tržištu, ali i od gubitka nacionalnog identiteta, zatiranja hrvatske nacionalne kulture te nametnutog zbližavanja s postjugoslavenskim susjedstvom koje može proizvesti nove asimetrične odnose moći. Lijevi euroskeptici će upirati prstom u krupni kapital, ugrozu za škverove i proricati rastakanje hrvatske socijalne države, dok će desni ukazivati na gubitak suverenosti, podložnost domaće političke elite stranim neformalnim političkim gremijima i kritizirati europsku percepciju Domovinskog rata. S druge strane, dok bauk Europe kruži Hrvatskom, Vlada RH, ali i gotovo cijela parlamentarna oporba vide u brzom zaključenju pregovora izlazak iz gospodarske krize te potvrdu konsolidiranosti demokracije u našoj zemlji.



Hrvatski pregovori s EU ušli su u svoju šestu godinu. Mnogobrojne prepreke, dodatni uvjeti, blokade i zastoji učinkovito su ubili entuzijazam hrvatskih građana prema članstvu. Nedavni, medijski poprilično napuhani (i potom ubrzo demantirani), rumunjski istup prema Europskoj komisiji u Hrvatskoj je protumačen kao još jedna potvrda teze kako naša zemlja nije poželjna u EU. U ovom konkretnom slučaju, hrvatsko pristupanje Uniji poslužilo je kao prikladno oružje u rumunjskom osporavanju zastoja oko ulaska u Schengenski carinsko-granični sustav i prolongiranje primjene Mehanizma za suradnju i verifikaciju (CVM) na Bugarsku i Rumunjsku. U ovom kontekstu treba naglasiti kako Rumunjska nije hrvatska neprijateljica zbog takvih izjava, niti je Njemačka zbog svoje potpore daljnjem proširenju nužno hrvatska prijateljica. Države nisu ljudi te ih ne možemo stavljati u jednodimenzionalne kategorije, budući da svekolika međuovisnost svih svjetskih, a pogotovo europskih država u suvremenom, globaliziranom svijetu nameće potrebu stvaranja partnerstava i savezništva od prilike do prilike. Ne treba osporavati činjenicu da su RH postavljeni uvjeti kakvi još do sada nisu nikada bili primjenjivani u nekom pristupnom procesu. Uz to, preko hrvatskih pregovora se prelamaju otvorena pitanja vezana uz rat i poraće. Istovremeno, ekonomska kriza na koju EU još nije našla pravi odgovor (stvaranje zajedničkog fonda za financijske intervencije i njegov početak rada u 2013. godini ne jamči samo po sebi obranu od budućih kriza) pojačava skepsu prema proširenju unutar Unije, kao i sve manju nadu hrvatskih građana da članstvo može izvući zemlju iz domaće recesije.

U raspravi o hrvatskom pristupanju Uniji potrebno je još neke stvari istaknuti. Prvo, Hrvatska je svojevoljno odabrala pristupanje Uniji. Iz tog procesa, kao i iz samoga članstva (kao i iz članstva u međunarodnim organizacijama poput WTO-a i MMF-a) proizlaze prava i obveze. Inzistiranje na konsolidaciji vladavine prava na domaćem planu nužno uvjetuje poštivanje prava na vanjskom (u ovom slučaj, europskom) planu. Brojna uvjetovanja EK postavljena Hrvatskoj predstavljaju pritisak, odražavaju moment u kojemu se nalazi Unija te sve unutareuropske konceptualne i praktične prijepore, no ne dovode u pitanje temeljna eurointegracijska pravila igre, poput neovisnog sudstva, slobodnog tržišnog natjecanja i jednakosti građana pred zakonom. Pri ulasku u svako društvo odabranih, prvo je potrebno dokazati se u pravilima igre, da bi ih se onda unutar tog istog društva eventualno moglo mijenjati ili osporavati. Američki student koji poželi pristupiti nekom od sveučilišnih bratstava morat će proći često ponižavajuću inicijaciju, ali će nakon toga biti cijenjen u društvu sebi ravnih te će moći sam kreirati pravila igre. Slično, mlada slikarica će isprva morati slijediti kanone zadane na Likovnoj akademiji, prije nego li bude prepoznat i cijenjen njen avangardni slikarski izričaj. Iako treba pohvaliti srčanost splitskih škverana koji su predstavnicima EK ukazali na makinacije koje postoje u brodogradnji u zemljama EU, to ne može biti argument protiv promjene i prilagodbe hrvatskog načina upravljanja proizvodnim procesima. Slučaj škverova primjer je hrvatskog zastoja modernizacije, društvenog otpora mijeni i nemogućnosti hvatanja koraka s vremenom. Iz tog razloga, pristupanje Uniji je i svojevrsna šok-terapija koja će probuditi uspavane modernizacijske potencijale u zemlji. Kada govorimo o šokovima, potrebno je naglasiti, da se usprkos svim specifičnim preprekama postavljenim Hrvatskoj i svim strahovima i bojaznima naših građana, hrvatski politički i ekonomski sustav u stvari iznenađujuće dobro nosi s poprilično nezavidnom situacijom. Baš kao što su se hrvatske banke pokazale izrazito otpornima na pad likvidnosti i izdržale stres-testove, možemo očekivati kako je hrvatski politički sustav dovoljno stabilan da izdrži stres završetka pregovora i pristupanje EU. Dakle, da je u Hrvatskoj moguće provesti modernizacijske reforme i ući u klub odabranih bez gorućih automobila i kontejnera za smeće na cestama.

Naposljetku, rasprave o i unutar Unije uvijek se prije ili poslije dotaknu demokratskog deficita kao ključne slabe točke eurointegracijskog projekta. No, demokracija je stalni, dinamički proces, a ne stanje uklesano u kamen. Sjedinjene Države također su započele kao republika bijelih, anglosaksonskih, protestantskih muškaraca, zemljoposjednika i plemića da bi polako, ali sigurno prerasle u zemlju mogućnosti i ostvarenja snova. Europska unija je prošla dalek put od interesne zajednice koja je za cilj imala obnoviti gospodarstvo ratom opustošene Europe i “iz mačeva iskovati plugove”. Iako mnogi hrvatski građani s pravom optužuju pojedine zemlje članice EU za ekonomski neokolonijalizam na europskom jugoistoku i za suodgovornost za ratna stradanja devedesetih godina prošloga stoljeća, Hrvatska ima jedinstvenu priliku sudjelovati u projektu zajedničke europske demokracije i izgradnje prosperitetnog društva koje nudi mogućnosti samoostvarenja svojim građanima. Na hrvatskim je građanima odluka hoće li biti pasivni promatrači ili aktivni europski građani.

Višeslav Raos

četvrtak, 03.03.2011.

Pakistan sprema kaos

Ministar za manjine Pakistana Shabbaz Bhatti ubijen je u srijedu u Islamabadu. Nakon Salmana Taseera, guverenera provincije Pandžab, ovo je drugo ubojstvo visoko pozicionirane osobe ove godine u Pakistanu. Shabbaz je bio jedini član pakistanske vlade koji je bio kršćanin, a zbog svog protesta protiv restrikcija državnih zakona o blasfemiji bio je poseban trn u oku domaćih islamista. Zbog inzistiranja na promijeni tog zakona, primao je u posljednje vrijeme brojne prijetnje smrću. Na Bhattija je pucano dok se svojim automobilom vozio na posao, a preminuo je na putu do bolnice. Automobil je zaustavilo nekoliko napadača koji su iz neposredne blizine pakistanskog političara pogodili s deset metaka. Prema izvješćima, počinitelji su uz tijelo ostavili letak "Tehrik-e-Taliban Pakistan", krovne talibanske organizacije u Pakistanu. U ovom presudnom trenutku, kada islam doživljava svoju katarzu na ovaj ili onaj način, ovo je ubojstvo pokazalo da stare težnje radikalnog islama nisu iskorijenjene.



Ministar nije imao zaštitare niti blindiran auto, pa je time bio laka meta za trojicu napadača. Nitko u Pakistanu očito nije smatrao da je Bhatti u velikoj opasnosti. Predstavnici pakistanske vlade osudili su ubojstvo i obećali brzo obračunavanje s počiniteljima. No, da li vlast ima načina da se suoči i završi stalna krvoprolića u Pakistanu, još nije jasno, Bhattina smrt, međutim, pokazuje da je vlast na klimavim nogama. Pakistan je poprište političkog i religijskog nasilja otkada je i nastao, prije 64 godine. Izabrani civilni predstavnici vlasti često su ubijani, a vojska je često preuzimala vlast. Unatoč tome, Pakistan je formalno demokracija gdje se jasno čuje glas oporbe, a i tisak nije imao veliku povijest cenzure.

Nastavak nereda očita je. Premijer Jusuf Raza Gilani praktički je onemogućen u djelovanju, a predsjednik Asif Ali Zardari nije u poziciji realne moći nad cijelom zemljom. Uz talibanske napade na sjeveru zemlje, kao i separatizam i nasilja u Balučistanu na zapadu, oružane snage su u stalnoj pripravnosti. A sve se to događa u zemlji koja svoj nuklearni arsenal gradi brže nego ijedna druga zemlja. I dok se svijet obazire na iransku proizvodnju atomskog oružja, Pakistan stalno ostaje u sjeni. Tišina koja je vladala u arapskom svijetu se pokazala vrlo bučnom posljednjih mjeseci. Pakistan ne smije biti ista pogreška, jer si to svijet ne može dopustiti. Pakistan nije samo nesigurna zemlja i destabilizirajući čimbenik Afganistana (ali i Indije). Više od polovice terorističkih aktivnosti radikalnih islamista dolazi iz Pakistana. Stoga ta zemlja mora hitno biti stavljena na sam vrh prioriteta međunarodne zajednice, posebno kada se ima na umu da bi islamističke ideje mogle dublje prodrijeti među vojskom.

Simboličnost ubojstva jedinog ne-muslimanskog i to kršćanskog ministra posebno je važna. Zajednički izazovi i budućnost religija, kako unutarmuslimanskih denominacija tako i ostalih religija koje obitavaju u području Srednje Azije i indijskog potkontinenta, jest u premošćivanju religijskih jazova koji su osnova društvenih i političkih rascjepa. Oni nisu mogući uništavanjem, nego isticanjem posebnosti kao i zajedništva. No, to uključuje demokratsko načelo priznavanja legitimnosti drugoga i drugačijega, bez predrasuda i pogrešnih tumačenja, a naročito ispravljanja.

Vedran Obućina

nedjelja, 27.02.2011.

PROSVJEDI DA - NEREDI I HULIGANSTVO NE

Danas je objavljen proglas građanske inicijative za mudro sudjelovanje u politici, a ne uništavanje zajedničke imovine. S dopuštenjem autora, objavljujemo proglas u cijelosti:

SAMOSTALNA I NEOVISNA GRAĐANSKA INICIJATIVA

- PROSVJEDI DA -

NEREDI I HULIGANSTVO NE !

OVO JE NAŠ GRAD I NEĆEMO DOZVOLITI UNIŠTAVANJE

Pozivam sve građane ove zemlje ( osobito mlade) , pametne i sposobne ljude da se uključe u politički život Hrvatske na mudar i legalan način bez ugrožavanja ičije sigurnosti i ičijih sloboda. Građani, osnujte svoje nove političke stranke ili se aktivno uključite u rad postojećih i svojim glasom te aktivnim radom utičite na promjene u ovoj zemlji kako bi nam svima bilo bolje. Sve informacije o osnivanju političkih stranaka možete pronaći na internet stranicama HRVATSKOG SABORA. Za osnivanje političke stranke potrebno je samo stotinu ljudi, a iz zbivanja ovih dana vidjeli smo kao se može skupiti mnogo više nezadovoljnih građana koji misle na isti ili barem sličan način.

Rješenje problema koji muče ovu zemlju nije u nemirima i uništavanju bilo čije imovine, već u aktivnom uključivanju časnih i pametnih, a prije svega mudrih ljudi u politiku. Svi znamo kako od samog osnutka Hrvatske na našoj političkoj sceni su više ili manje isti ljudi bez obzira kojoj stranci pripadali. Ljudi koji su osigurali svoje povlaštene mirovine, privilegije i svoju budućnost zakonima koje su si sami izglasali. Javni neredi mogu dovesti do rušenja vlade što je viđeno na nedavnim primjerima iz sjeverne Afrike, ali uz stotine pa i tisuće stradalih. Posljedica takvih događanja su prijevremeni izbori. Ja vas sve pitam što ćete tada? Znate li za koga ćete glasati? Koja osoba ili stranka je vaša bolja politička opcija?

Loš odaziv na izborima proteklih godina posljedica je ne viđenju i ne prepoznavanju osobe ili političke stranke koja bi svojim planom i programom vodila ovu zemlju u bolju budućnost. Već godinama na sjednicama sabora slušamo međusobno prepucavanje saborskih zastupnika. Koji puta ostajemo pod dojmom kako se trude izrecitirati što bolji stih kojim bi na što bolji način uvrijedili jedni druge, a svi oni imaju privilegije i plaće koje običan građanin ove zemlje nema i ne može niti sanjati. Uzaludno troše naš novac kojim ih plaćamo. Nakon svake sjednice sabora u nama ostaje osjećaj jada, gorčine, bijesa i nemoćnosti da išta promijenimo. Nakon svake sjednice sabora u nama raste nezadovoljstvo koje na kraju kulminira neredima mladih i nezadovoljnih ljudi kojima je dosta nepravde i viđenja bezizlazne budućnosti. Nije kriva samo vladajuća stranka, krivi su svi ! Kriva je čitava Hrvatska politička scena jer se nitko nije potrudio kako bi educirao mlade i sve ostale građane Hrvatske kako i na koji način mogu doprinijeti napretku ove zemlje. Umjesto toga, u Hrvatskoj politici se nalaze osobe koje ostavljaju dojam kako im je stalo jedino do vlasti i privilegija.

Mladima sa facebook-a sam uporno postavljao jedno te isto pitanje što ćete kada i ako uspijete srušiti vladu? Doći će do prijevremenih izbora i što onda? Nitko, ali gotovo baš nitko nije imao odgovor na to pitanje. Lešinari poput nekih čelnika oporbenih stranaka, uslijed prosvjeda ovog tjedna, vidjeli su svoju priliku kako bi se domogli vlasti što im je vjerojatno jedino i važno jer nitko od građana ne zna za njihov plan i program te njihova rješenja izlaska Hrvatske iz krize. Štoviše, možda i griješim, ne mogu se oteti dojmu kako je ovaj dvadeset-petogodišnji mladić Ivan Pernar samo nečije sredstvo i loš način kako bi se zavela mladež i potaknuli prijevremeni izbori. Sam primjer mi je to što je preko policijskih barikada skakao sam i odmah na početku, kako bi se sklonio na sigurno prije nego su drugi mladići izazvani njegovim privođenjem, počeli bacati cigle i boce na policiju nakon čega bi se policija bila prisiljena braniti. Vrlo mudar potez Ivana Pernara. Zakuhaj pa se skloni, a drugi neka se tuku i dobiju batine. Osim toga, također mi se čini kako Ivanu Pernaru baš i nije stalo do općeg dobra što se može zaključiti iz njegovih postupaka već samo do njegovog osobnog probitka.

Zato još jednom pozivam sve građane a osobito mlade čija je budućnost dovedena u pitanje i budućnost njihove djece, da se angažiraju u političkom djelovanju i pridonesu boljitku svim građanima ove napaćene zemlje. Ne dozvolimo da i dalje našu budućnost kroje svi oni koji su već 25 godina na političkoj sceni, a neki i mnogo duže.

VRIJEME JE ZA NOVO DOBA, ZA NOVE LJUDE, ZA MLADE LJUDE SA NOVIM, PAMETNIM I MUDRIM IDEJAMA.

VRIJEME JE ZA VAS !!!

Pozivam vas da se okupite na facebooku na grupi IZBORI 2011, u svojim mjesnim zajednicama ili nekom drugim prostorima, razmijenite svoja razmišljanja, pronađete istomišljenike koji kao i vi smatraju kako znaju što treba promijeniti u ovoj zemlji i kako bi nam svima skupa bilo bolje.

Nemojte se dati zavesti i ne napadajte policiju jer svi ti mladići i u policiji su nečiji očevi, sinovi ili muževi koji su jednako zabrinuti za svoju budućnost i budućnost svoje djece kao i vi. Oni su tu da nas čuvaju, da osiguraju poštovanje zakona. Oni su tu radi nas, a ne protiv nas. Ako zakoni nisu dobri, potrebno ih je promijeniti, a ne tuči se, razbijati i uništavati te napadati policiju.



Lucijano Sever

U Zagrebu 27.02.2011.

ponedjeljak, 03.01.2011.

Prema federalizaciji BiH

Uz svečano obećanje da neću zanemariti ovaj blog u novoj 2011., evo za početak prijenos mog teksta iz dvotjednika Vijenac:

Petnaest godina nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma Bosna i Hercegovina živi paralelnim životom triju etničkih zajednica, u većinom prisilnom zajedničkom održavanju jedinstvenosti države za koju narod nije dao plebiscitarnu dozvolu pukog postojanja. Ne valja se zavaravati integrativnim pričama o nekadašnjoj slozi koja je postojala u vrijeme Titove Jugoslavije u toj, mnogo puta nazvanoj “najjugoslavenskijoj republici SFRJ”.

Ništa nije dalje od istine, jer su tri etničke zajednice, bošnjačkomuslimanska, srpskopravoslavna i hrvatskokatolička, stoljećima živjele na istom ozemlju, ali bez međusobnih poveznica.

BiH je bila predzadnja republika bivše države po broju mješovitih brakova (zadnje je bilo Kosovo), a postotak onih koji su se 1991. u popisu stanovništva izjašnjavali kao Jugoslaveni iznosio je svega pet posto, ponajviše u velikim gradskim središtima poput Sarajeva ili gradovima s posebnim geografsko-povijesnim osobinama poput Brčkog. Takvo nasljeđe traga je ostavilo u iznimnoj etničkoj teritorijalizaciji BiH nakon rata, tako da se danas s lakoćom mogu prepoznati srpski, bošnjački i hrvatski kantoni i/ili županije te općine.

Svatko za sebe ili svi protiv svih
Da je opstanak BiH kao jedinstvene države dalekosežna mogućnost oko koje se u načelu slažu sve tri zajednice, neosporna je činjenica. Iako su državu organizirali veliki, a Ustav iste te države nisu demokratskim putem na referendumu potvrdili državljani BiH, te je ona pod utjecajem transsuverenih nacionalističkih strategija Srbije i Hrvatske, neosporna je činjenica da sva tri naroda doživljavaju BiH (i) kao svoju državu.

Možda je pomalo smiješno, ali je realistički gledano vrlo važno da estradni pjevač Mate Bulić u jednoj svojoj pjesmi kaže: “Od Brčkog do Kupreških vrata, to je zemlja i bosanskih Hrvata”! Bosna i Hercegovina jest zemlja gdje su se stalno tijekom povijesti dva naroda oprečno postavljala naspram jednog, u labavim zajednicama, a redovito su bili protiv trenutačne države.

Tako su pravoslavci i katolici bili protiv muslimana i Otomanskog Carstva; pravoslavni Srbi i muslimani protiv katoličkih Hrvata i Austro-Ugarske; Hrvati i muslimani protiv Srba u prvoj Jugoslaviji; pravoslavni Srbi protiv muslimana i Hrvata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj; ambivalentan, ali na prikriven način, odnos svih međusobno u socijalističkoj Jugoslaviji; i na kraju Hrvati i Bošnjaci protiv Srba u nezavisnoj BiH, unutar čega se dogodio kratkotrajan, ali iznimno poguban sukob Hrvata i Bošnjaka.

Mišljenje da je do sukoba došlo tek 1991. naprosto je preziranje logike i ubijanje činjenične istine. Vrlo vidljiv dokaz tomu jest i činjenica da u BiH ne postoje multikonfesionalna groblja.

BiH je opstala zahvaljujući volji međunarodne zajednice, a u njoj su uvedena načela konsocijacijske demokracije kakva živi u svim duboko podijeljenim, pluralnim društvima. Kako država nije imala legitimitet naroda, tako je i pitanje same konsocijacije sve vrijeme postdejtonske BiH visjelo u zraku, omogućujući učvršćenje elitne demokracije u kojoj se elite triju zajednica dogovaraju u elitnoj koaliciji.

Takva je elita doista potrebna jer konsocijacija je teško provediva ukoliko je nametnuta odozgo; ona mora proisteći iz volje, odozdo. Pred takvom je elitnom koalicijom nepremostiv zadatak: provedba novoga popisa stanovništva. Od njega zaziru sve tri strane, jer će otkriti mnogo činjenica oko kojih se danas isprepleću bajkovite priče s pogubnim i umjetnim održavanjem slova Daytonskoga sporazuma (ali ne i njegova duha, na nesreću upravo hrvatske zajednice).

Taj će popis, između ostaloga, pokazati koliko je stradala hrvatska zajednica, koja je zasigurno daleko manja od predratnih 17 posto, kao i koliko je Srba manje. Vrlo je vjerojatno da će u cjelokupnom omjeru stanovništva biti veći postotak Bošnjaka nego što je to bilo prije rata. Tomu treba pridodati i onih pet posto “Jugoslavena”, koji su pretočeni u integrativno nastrojene Bošnjake, ali koji bi se, prema nekim mišljenjima, možda čak izjasnili i kao Bosanci.

Ako vlast ipak ne stekne dovoljno hrabrosti za provođenje popisa stanovništva, BiH će se i dalje vrtjeti u brojčano-bajkovitim međuetničkim odnosima koji bi, naposljetku, mogli stvoriti bolesnika na Balkanu. Ako se narodi ne dogovore, onda sve ovisi o volji onih koji su te narode i spojili, prije svega članovima nekadašnje Kontaktne skupine: SAD, Velika Britanija, Rusija, Francuska, Njemačka i Italija.

Mogućnost hrvatskog entiteta
U toj su priči Hrvati, iako ustavno zaštićeni kao konstitutivni narod, doista postali de facto nacionalna manjina, koja se u Republici Srpskoj nalazi u tragovima, a u bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH stavljena je na margine društveno-političkih krugova. U društvu s uravnoteženom kompeticijom, gdje nema uvjerljive brojčane većine jednoga naroda nad druga dva, te gdje je na snazi institucionalizacija međuetničke suradnje, Hrvati se osjećaju sve više izbačenima.

Stoga je logična i očekivana posljedica bilo potpisivanje sporazuma između HDZ BiH i HDZ 1990, dviju najvećih hrvatskih stranaka u BiH, prema kojemu se smatra da se ustavna jednakopravnost hrvatskog naroda može osigurati samo reformom Ustava i novom teritorijalnom organizacijom koja će uključivati utemeljenje federalne jedinice s hrvatskom većinom koja će u sebi sadržavati trodiobu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu.

Takav hrvatski entitet nikako ne bi odražavao nekadašnju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu koja je došla na loš glas upravo zbog sukoba s Bošnjacima i ratnim dogovorima sa srpskom stranom. Uostalom, prema riječima tadašnjega ministra vanjskih poslova RH Mate Granića, vodstvo na čelu s Matom Bobanom rušili su svi, pa i Sveta Stolica, ne željevši da se počne govoriti o sukobu između katoličanstva i islama u Europi.

U Federaciji, gdje Bošnjaci pretežu na svim razinama, bilo je logično očekivati takav potez, koji traži podjelu na tri federativne jedinice s posebnim statusom Sarajeva, kao glavnoga grada i multikulturnog središta. Ironija je povijesti da je danas Sarajevo najmanje multikulturno od svog nastanka. Nadjačavanje Bošnjaka i slab povratak Hrvata u Republiku Srpsku dosegnuli su zenit.

Tko je tomu kriv i tko može promijeniti stvari? Prije svega, nitko nije amnestiran od krivih poteza, a to uključuje i hrvatsku politiku prema BiH i poteze hrvatskih političara u BiH. U situaciji gdje se Hrvati u BiH sve više počinju tretirati kao klasična nacionalna manjina i gdje su druge dvije etničke zajednice nadjačale treću, Hrvati se naravski okreću svojoj vanjskoj domovini.

Nakon paternalističke transsuverene politike hrvatske vlade tijekom devedesetih godina i s dolaskom novoga predsjednika i nove koalicije, odnos prema Hrvatima BiH gotovo je posve prekinut. Od nekadašnje pomoći danas se potiče samo obrazovanje, kultura, znanost i zdravstvo, za što je 2009. iz proračuna izdvojeno 28.500.000 kuna. Rebalans proračuna zbog gospodarske krize nije ukinuo tu pomoć Hrvatima BiH, iako je iznos smanjen. No politike svih hrvatskih vlada, od onih HDZ-ovih, pa do koalicija lijevog ili desnog centra, ostale su ograničene kratkotrajnim stranačkim interesima.

Umjesto objedinjene i sveobuhvatne politike hrvatske države prema Hrvatima u BiH, u skladu s ustavnim i zakonskim ovlastima te međunarodnim ugovorima, postojala je politika stranačkih blokova koje su se mijenjale ovisno o izbornim rezultatima na terenu, izbornim makinacijama i gerrymanderingu.

Prijedlog Strategije o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske predviđa ipak da “Republika Hrvatska skrbi o očuvanju ustavnog statusa Hrvata u BiH.

Posebnu će pozornost posvetiti provedbi postojećih međunarodnih sporazuma, kao i sklapanju novih, a sve za opstanak i zaštitu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Povezivanje s Hrvatima u BiH, potpora njihovu povratku i ostanku u BiH te očuvanje njihove pune jednakopravnosti od strateškog su interesa za Republiku Hrvatsku. Isto tako interes je Republike Hrvatske unaprjeđivati dobrosusjedske odnose s Bosnom i Hercegovinom i podupirati BiH na putu euroatlantskih integracija.”

Važnost Katoličke crkve
U stranačkim su se igrama dobro snašli i hrvatski političari u BiH, međusobno se svađajući i pokušavajući pronaći načine suradnje sa Sarajevom, ali i Banjom Lukom. Naposljetku, stranke su se dogovorile, predsjednik RH redovito posjećuje Mostar i u zraku se osjeća velika nada kako će se ustavnim promjenama pokrenuti nova stranica u povijesti bosanskohercegovačkih Hrvata. Hrvatima se nastoji ugoditi i u Sarajevu pa se svaka situacija u kojoj bi se moglo progovoriti o odnosu Bošnjaka prema Hrvatima izbjegava.

Tako je deložacija kardinala Puljića brzo riješena, a uloga Katoličke crkve u BiH sve se češće hvali. Naime, upravo su biskupi u BiH jedini pokazali spremnost za integrativnu očuvanost BiH, ali ne po nacionalnim linijama, nego podjelom zemlje u nekoliko teritorijalnih jedinica, među kojima nijedna ne bi imala prevladavajuću nacionalnu komponentu. Takva je podjela gotovo nemoguća, ali pokazuje volju Katoličke crkve, koja se otvoreno zalagala za hrvatske nacionalne interese, prije svega za pravednu obranu, očuvanje samostalnosti, ali i bliske veze s Hrvatskom.

Obljetnice često služe pogledu unatrag. U slučaju BiH, petnaest godina sasvim je dovoljno da se uvide potrebe ustavnih promjena. Nije to dječja bolest nove demokracije: cijela Europa ima slične teškoće. Ipak, vrijeme je najpovoljnije da BiH krene u čvrstu i jasnu politiku federalizacije, s trima etničkim cjelinama i jednim multietničkim središtem, gdje će tri naroda doista biti jednaka, i gdje će država doista ekumenski održavati jednakost triju naroda.

Za to je potreban kompromis, volja i smanjivanje utjecaja nacionalističkih mitova koji su tu zemlju, kao i cijeli Balkan, zaodjenuli u krvavu haljinu. Bosna i Hercegovina to traži. Shvaćaju li to njezina djeca?

ponedjeljak, 09.08.2010.

ALIEN PRED VRATIMA: Suverenost i Izvanzemaljski posjet

Frank Drake, jedan od osnivača SETI-ja, organizacije koja se bavi astrobiologijom i potragom za životom izvan planeta Zemlje, napravio je slavnu Drakeovu jednadžbu koja broji tehnološki razvijene civilizacije koje bi mogle postojati u zvjezdanom prostranstvu. Po toj jednadžbi, ali i drugim, logikom vođenim statistikama, broj mogućih izvanzemaljskih civilizacija na našem ili naprednijem tehnološkom stadiju razvoja, jest značajan. Hipotetski gledano, naprednija civilizacija mogla je pronaći način da zaobiđe faktor prostor-vrijeme, možda preko teoretski mogućih zakrivljenja prostor-vremena ili pronalaskom crvotočina. Kako god bilo, hipotetski je moguće da nas posjeti neka izvanzemaljska civilizacija.


Moramo li provesti izvanzemaljske proizvode kroz zemaljsku carinsku službu?

Politologija i tu ima što reći. Naime, politička teorija je iznimno bogata disciplina politologije, koja se ne mora nužno zaustavljati na izučavanjima silnih teoretičara države, vlasti, moći i društva, već i suvremenim problemima za koje Rousseau , Hegel ili Hobbes nisu ni sanjali. Primjerice, kako bi se politološki promatrao problem državne suverenosti prilikom dolaska vanzemaljaca? Kako se god to smješnim činilo, dvojica poznatih politologa Alexander Wendt i Raymond Duvall, postavili su to pitanje. Možda i jest smiješno, ali je svakako potrebno razmišljati o takvim mogućnostima.

Suverenost, prije svega, jest jedan antropocentrični zamišljeni „prostor“ o kojemu nema gotovo nikakve suglasnosti među teoretičarima i praktičarima politike, osim da taj prostor uključuje legitimnu uporabu sile određene vojske ili policije koja je izraz (ili pak i nije u autokratskim i totalitarnim režimima) volje „vlasnika“ suverenosti odnosno naroda. Životinje i biljke, a i sam Boga, ne spadaju pod tu suverenost, niti ona proizlazi iz njih (unatoč Božjoj suverenosti koje se najviše odriču upravo kler i vjerske države). Hrvatski Ustav kaže: Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv. Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja. Iako se takvo obilježje suvereniteta i njegova antropocentričnost smatraju posve normalnim i logićnim, prije svega dvjesto godina bili su potpuno nezamislivi. Vlast nad zemljom do Francuske revolucije, a i dobar dio 18. i 19. stoljeća imala je priroda, božanstva ili jedan jedini Bog. Današnji je sustav s političkog i sigurnosnog aspekta vrlo mudar: ako dođe do Drugog dolaska Isusa Krista, primjerice, ozbiljno je pitanje kome narod duguje svoju lojalnost u sekularnom društvu. Napokon, kako neidentificirani leteći objekti (NLO) utječu na suverenost i kako bi mogućnost izvanzemaljske prisutnosti na bilo kojem djelu naše planete utjecala na suverenost?


Znanost počiva na metodološkom ateizmu, ali je slijepa za hipotetsku logiku i zdravu epistemiologiju

Unatoč brojnim prijavama NLO-a, od strane građana kao i policije te vojske, zanimljivo je kako niti jedna država ne priznaje niti opovrgava postojanje tih objekata; naprosto oni se nigdje ne spominju, i to bez ikakvih opravdanja. Istraživanje NLO-a osuđeno je na posprdnost i marginalizaciju. Da li je s jedne strane omalovažavanje istraživanja NLO-a zapravo pokušaj odbijanja javnosti od mogućnosti opširnih istraživanja unutar vladinih i međuvladinih obavještajnih zajednica, stvar je koju nitko sa sigurnošću ne može dokazati. Wendt i Duvall promatraju takav problem kao intrinzično antropocentrični, a liberalne odlike države padaju u vodu kad se državne institucije suoče s tabuiziranom nepoznanicom. Tada se povlači pitanje suvereniteta i sve prednosti i nedostaci suverene moći u prava na legitimnu upotrebu sile. Kako sva moderna rješenja koja se pozivaju na suverenitet ne uključuju izvanzemaljce, a i obrnuta situacija je prilično problematična, vlade zemalja svijeta su se odlučile na taktiku šutnje. Niti govore da postoje ili ne postoje NLO-i, a nekmoli da se radi o vanzemaljcima, iz razloga što bi takvo priznanje moglo zaprijetiti modernom obliku vlasti u fizičkom, ontološkom i metafizičkom smislu. Ovdje se vlade (a i znanstvenici, barem institucionalno) drže metodološkog ateizma, kako ga naziva Jürgen Habermas u slučaju nepostojanja ikakvog uvjerenja da Bog može utjecati na stvari u ovom svijetu. Jedina razlika je što NLO-i ostavljaju i neke fizičke dokaze svog postojanja, barem na video kameri, ako ne na nizu anomalija koje nisu jednoznačno objašnjene.

Autori smatraju da je odbacivanje realnosti NLO-a politička, a ne znanstvena stvar. Znanost bi odbacivanjem mogućnosti činila logičke pogreške, kao što rade znanstvenici koji a priori odbacuju mogućnost izvanzemaljaca, a ne znaju protumačiti što NLO-i jesu. Ovdje je znanost u službi politike. Znanost je i inače moguća u suradnji s politikom, no ovdje postoji jedna važna razlika. Znanost, ne tvrdi da može dostići apsolutnu istinu, dok politika to uspijeva, iako je ta „istina“ politički i ideološki obojana. U slučaju NLO-a, međutim, znanost radi na očuvanju političke istine.


Hoćemo li u narodnim nošnjama dočekivati i vanzemaljce kao što se dočekuju današnji visoki dužnosnici?

Zamišljajući antropocentričnu suverenost, utjelovljenu u legalno izabranoj predstavničkom institucionalizaciji političkih sustava (parlament, predsjednik, vlada, lokalna vlast i samouprava), u hipotetskoj situaciji priznanja da NLO-i postoje i da su to letjelice izvanzemaljaca iz bližeg ili daljeg svemira, nastali bi gadni problemi. Osim što bi vlade svih zemalja morale složiti jedinstven odgovor izazovu upoznavanja i susreta s izvanzemaljskom vrstom, prekršili bi se gotovo svi poznati zakoni koji proistječu iz suverenosti neke države. Možemo li, primjerice, cariniti izvanzemaljske proizvode? Kako odrediti sigurnosne prioritete? Na koji način bi se odredio zdravstveni protokol? Nakon prvog posjeta, možda bi uslijedio drugi, pa treći i tako dalje što predstavlja cijeli niz politoloških i pravnih pitanja na koja nemamo ni obrise odgovora. Takve odgovre nemamo jer postoje restrikcije izučavanja svih izvanzemaljskih pravila.

Kako odgovoriti na sva postavljena pitanja? Jednostavnim razbijanjem glave neće se postići mnogo, kao ni ignoriranjem. Potrebno je sustavno raditi na hipotetskom odgovoru hipotetske situacije, baš kao što je logično raditi na hipotetskom odgovoru hipotetske situacije da za mjesec dana Zemlju pogodi meteor. Akademska zajednica je ovdje na velikoj kušnji, jer prije svega mora dati barem dio svog stava i svojih istraživanja o fenomenu koji se zabilježuje sustavno već šezdesetak godina, a o kojem nema ni jedne jedine službene riječi.

srijeda, 19.05.2010.

Stope totalitarizama u ljudskim glavama

Europski sud za ljudska prava potvrdio je presudu donesenu 2004. na latvijskom sudu kojim je veteran Drugog svjetskog rata Vasilij Kononov proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti. On je u ljeto 1944. krvnički zaklao devetero latvijskih seljaka u znak odmazde protukomunističkim borcima. Pred sudom u Strasbourgu će se uskoro pojaviti još presuda komunističkim krvnicima za zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata kao i u poratnom razdoblju diljem Srednje i Istočne Europe.



Kononov ima 87 godina. Puno se puta pitamo da li ovakve presude imaju ikakvog smisla? Napokon, iz ljudskih razloga je upitno da li trebamo tlačiti čovjeka krhkog zdravlja, koji sigurno ne bi mogao izdržavati zatvorsku kaznu. No, pitanje svakako nije osuđivanje ostarjelih i bolesnih ljudi, već povijesna istina.

Europski je parlament prije malo više od godine dana osudio sve totalitarne i autoritarne režime za počinjene zločine protiv čovječnosti. Ove godine su tragične posljedice uvećale značaj Katinske šume, kad je poljsku državu zadesila jedna od najvećih tragedija u proteklih dvadeset godina. I u našoj se državi često potežu pitanja i međusobna optuživanja različitih strana. A svi zajedno nekako smatraju da se radi o protokolarnom priznavanju zločina. No, nije baš sve tako jednostavno.

Novine ovih dana pišu o tome kako trećina maturanata nikad nije čula za Ovčaru. Bisera ima na sve strane, a pojednostavljena povijest i rezultati totalitarnosti dovode do relativizacije zločina. No, kao da Europa nije shvatila što se dogodilo prije 50 godina. Kako drugačije objasniti fašistoidnu politiku slovačkih i mađarskih vlasti. Slovačko je vodstvo histerično reagiralo na odluku nove Fideszove vlade u Budimpešti da se Mađarima koji žive izvan Mađarske ponudi mađarsko državljanstvo. pokazuje jedan zanimljiv i sve dublji proces koji se odvija u svijetu: s jedne strane kozmopolitanski globalizam koji govori jezikom novca, ali i business engleskim, u središtu međunarodne organizacije koje dopuštaju, po raznim modelima, upotrebu svih jezika nacija (ne i naroda), dok na drugoj strani i ona društva koja su prije svega kozmopolitanska, a onda i ona koja nisu, produbljuju svoju identitetsku poveznicu s nacionalnim određenjem. Uostalom, postmodernističke teorije koje ruše važnost nacije svoju neutemeljenost mogu pronaći u (još uvijek) glavnoj instituciji koja daje legitimnost novim državama u međunarodnom prostoru, a to su Ujedinjene nacije (Hrvatski naziv „Ujedinjeni narodi“ iznimno je loš i politološki neprihvatljiv pojam. UN prihvaća u svoje članstvo fundamentalne jedinice moderne politike, a to su nacije-države. Iznimku predstavljaju ključni nacionalni politički pokreti koji sve do osnutka svoje države ne mogu imati punopravno mjesto (npr. Palestinci). Čak je i prijevod prvog paragrafa Povelje UN-a ostao tragikomičan, pa se prijevod „We the peoples of United Nations...“ preveo kao „Mi, narodi Ujedinjenih naroda“ iako je sasvim jasno da se u originalu „people“ i „nation“ fundamentalno politički (pa i lingvistički) razlikuju), gdje je predstavljenost osigurana nacijama-državama.

Stope totalitarizama ne zastaju na nacionalnim identitetima i rušenjem onog „Drugog“. Taj „Drugi“ je često i član naše nacionalne zajednice. Za to su katkad potrebni krupni koraci. Ovaj tjedan se obilježava Svjetski dan protiv homofobije. Povodom toga Portugal je priznao istospolne brakove, unatoč činjenici da je portugalsko društvo podijeljeno zbog toga i iako je Portugal zemlja sa 80 posto katolika. Malo provokativno pitanje bi bilo: ako je „vrijednost“ prije 200 godina bila spaljivati vještice na lomačama, a danas nije, možemo li očekivati da će „vrijednost“ negiranja prava na zajednički život pred zakonom istospolnih partnera također postati sasvim normalna stvar?

Pitanja ženske predstavljenosti, uključenosti invalidnih osoba, ljudi druge nacije i vjere, sve su to temeljni pokazatelji demokracije u zemljama Europske unije. Pa, ipak, i ta EU je isključiva po svim tim pitanjima. Zato je od velike važnosti imati diverzificirani obrazovni program koji pristupa učeniku s povjerenjem u sposobnost njegova vlastitog rasuđivanja. Hannah Arendt je jednom rekla da obrazovanje mora biti konzervativno kako bi u učeniku razvila želju za buntovništvom i rušenjem tih teza. Možda bi ipak bilo bolje krenuti s paletom razmišljanja te ostaviti mladim ljudima da sami odluče koje su ideje najbolje za njih same. A sloboda mišljenja je suprotnost totalitarizmu. Naročito onom u ljudskim glavama.

nedjelja, 16.05.2010.

Protiv izravnog biranja predsjednika države

U jeku rasprave o ustavnim promjenama oglasio se i Predsjednik RH upozorivši na potrebu mijenjanja ustavnih odredbi o položaju i dužnostima Ureda Predsjednika RH. No, zamrla je rasprava koja je pokrenula govorancije o položaju Predsjednika. Fikus ili kaktus je već istrošena priča, pogotovo jer taj kaktus ne ostavlja duboke tragove nakon bockanja, ali bilo bi zanimljivo uzeti u obzir razmatranje o ukidanju izravnog biranja Predsjednika.



Hrvatska je prvim velikim ustavnim promjenama preimenovana iz republike s polupredsjedničkim sustavom u parlamentarni sustav, ali ne u potpunosti. Rade se o hibridnom sustavu u kojem se obavlja parlamentarna procedura kako je zamišljena u parlamentarnim demokracijama, ali uz koju se bira i predsjednik izravno od strane građana. Međutim, njegova odgovornost ne leži prema parlamentu (ni prema narodu, putem toga) već samo prema Ustavnom sudu. U parlamentarnom sustavu, naime, predsjednika bira parlamentarni odbor za biranje predsjednika i on je odgovoran (od naroda biranom) parlamentu. Time se i zaokružuje položaj predsjednika kao izvršnog tijela vlasti.

Pa, da li je došlo vrijeme da i Hrvati počinju birati samo parlament, a ne i predsjednika? Pogledajmo prvo kako se biraju predsjednici u raznim sustavima: u predsjedničkim sustavima poput Meksika i Brazila predsjednik se bira izravno, ali u najvećoj prezidencijalističkoj zemlji svijeta, SAD-u, taj posao obavlja „Electoral College“ koji se sastoji od elektora koje biraju građani na izborima. Taj postupak je u barem četiri slučajeva izazvao kontroverze u izboru predsjednika, posljednji put u drugom mandatu predsjednika George W. Busha. U polupredsjedničkim sustavima kao što je Francuska, Finska, Rumunjska, Rusija, Šri Lanka predsjednik se bira izravno. Parlamentarni sustavi, gdje je uloga predsjednika široko ceremonijalna održava se u Italiji, Portugalu, Irskoj, Islandu, Austriji, Njemačkoj, te svim bivšim postkomunističkim republikama Europe (osim Rumunjske, Moldove, Ukrajine i Bjelorusije), kao i u Turskoj. I u ovim se zemljama vodi rasprava o potrebi izravnog biranja predsjednika, a prihvaćena je teza o ravnoteži izvršne vlasti ako se bira izravno, kao u Hrvatskoj.



Najveći strukturalni problem jest nemogućnost predsjednika da predstavlja volju naroda, jer nema ovlasti za to. Zbog toga se na izborima obećavaju brda i doline. U prošlim hrvatskim predsjedničkim izborima, predsjednički kandidati govorili su o svojim programima, mišljenjima i idejama, ali gotovo da se nisu dotakli ni jedne od samo tri stvari koje su u (polu)ovlasti predsjednika: vanjska politika, obrana i nacionalna sigurnost. Razni odbori i savjetodavna tijela imaju isključivo misiju da predsjedniku daju input s kojim on može – pričati na televiziji. Doista, niti jedna od tema o kojima Predsjednik ovih dana govori nemaju svoju praktičnu težinu. Jedino što Josipović može, a što je i Mesić radio, jest slati apele i stvarati određenu nivelizaciju u svakodnevnoj politici i raditi na tihoj diplomaciji. Stabilnost demokracije može dijelom ovisiti o načinu javne komunikacije. No, u Hrvatskoj je ona na prilično niskim granama i odnosi Pantovčak-Banski dvori su puni politikanstva, niskih udaraca i mlaćenja prazne slame. Osobno sam prilično sumnjičav da je to dobro za stabilnost demokratskog poretka.

Ceremonijalna počast predsjednika i njegov položaj u parlamentarnom sustavu ne zahtijevaju legitimnost izravnim putem. On nije ni glavna politička figura niti dijeli izvršnu vlast s vladom. Racionaliziranje poretka iz polupredsjedničkog u parlamentarni, kako je odlučeno u Račanovoj vladi, se mora privesti kraju. Sabor, na temelju demokratskog legitimiteta koji uživa, bi trebao ostvariti kvalificiranu dvotrećinsku većinu ili posebno izborno tijelo s nemogućnošću stranačke prevlasti i birati predsjednika, poželjno s ograničenjem na jedan mandatni period, kao što su to već učinile mnoge parlamentarne republike. Istovremeno, potpuna parlamentarizacija uključivala bi i oduzimanje prevelikog utjecaja u vanjskoj, sigurnosnoj i obrambenoj politici. Paradoksalno je danas imati „kvote“ vladinih i predsjedničkih veleposlanika, iako i jedni i drugi odgovaraju ministarstvu vanjskih poslova.

Postoji još jedna vrlo ne-demokratska praksa u Hrvatskoj. Da je predsjednikom, kojim slučajem, postao Milan Bandić, vjerujem da bi se povela žestoka rasprava o ukidanju izravnog biranja predsjednika zbog populizma i klijentelizma (kao da to nije bio dijelom slučaj i u Mesićevom mandatu). Takva, medijima rasplamsana poruka govori da je predsjednik institucija bez velikog značaja per se, već da se radi o snažnoj personalizaciji u kojoj javno mnijenje voli ili ne voli predsjednika i na taj način se prema njemu odnosi. Predsjednik predstavlja sve građane naše zemlje i on bi trebao biti izvan političkih opredjeljenja. Izravno biranje predsjednika ne samo da je protivan ulozi predsjednika u društvu, već potencira ideološko i stranačko opredjeljenje predsjedničkog kandidata. Diskretne političke figure, kao što je slučaj u nama bliskoj Češkoj i Mađarskoj, bio bi korak naprijed za konsolidaciju hrvatske demokracije.

petak, 07.05.2010.

Novo lice konzervativizma

Hoće li David Cameron uspijeti sastaviti vladu sad ovisi više-manje o odluci liberalnih demokrata o koaliranju sa laburistima. Poraz laburista nije bio onakav kakvim su ga konzervativci predviđali; Britanci su kaznili vladajuću stranku s otprilike 82 mjesta manje u parlamentu, ali je swing glasova (od laburista prema konzervativcima) iznosio svega 5,2 posto. U budući parlament ulaze, prema jačini, Konzervativna stranka, Laburistička stranka, Liberalni demokrati, Demokratska unionistička stranka (s premoćnom pobjedom u Sjevernoj Irskoj), Škotska nacionalna stranka (najveća pobjeda u škotsom Visočju ili Highlands), Sinn Fein, Plaid Cymru (opetovano bez posebne podrške Velšana), Socijaldemokratska i laburistička stranka (s tri glasa iz Sjeverne Irske), ali po prvi puta, s jednim zastupnikom, u Westminster ulaze Zeleni i Savezna stranka za Sjevernu Irsku. Radikalna UK nezavisna stranka (UKIP) nije uspjela ući u Parlament, iako je dobila nešto više glasova nego obično.



Zanimljiv je i raspored glasanja, koji se nije previše promijenio. Konzervativci u Škotskoj ponovno dobivaju samo jedno mjesto, a istovremeno premoćno osvajaju Englesko, osim krizom pogođeni industrijski sjever gdje su laburisti najjači. Laburisti su osvojili i jugozapadnu Škotsku te jug Walesa. Dijelove Devona i Cornwalla osvajaju liberalni demokrati, kao i dijelove škotskog Visočja.
Ništa još nije gotovo, sad će se obavljati konzultacije na relacijama Clegg-Cameron-Brown-Kraljica te će se odlučiti tko će na temelju rezultata u 649 britanskih izbornih okruga imati priliku oformiti vladu ili, možda, koaliciju i to prvu nakon Drugog svjetskog rata. Pisanog načina kako se to radi nema, jer je britanski Ustav nekodificiran – Velika Britanija ima Ustav, za razliku od mišljenja mnogih neukih novinara koji proglašavaju njegovu odsutnost, ali on nije jedinstven dokument – i ovdje suveren, a to je kraljica Elizabeta II. ima jedinstvenu mogućnost izravnog utjecaja na dnevnopolitičke događaje s odabirom osobe kojoj će dati mandat za sastavljanje Vlade. Vlada u UK ima odgovornost i prema Parlamentu i prema suverenu, ali dobiva premijera od suverena i ostavku daje isto suverenu, pa se prema tome radi o Vladi Njezinog veličanstva, a ne britanske nacije.


Jedna od konzervativnih kampanja

Elizabeta je imala jedno vatreno krštenje kad su se njezini potezi smatrali dvojbenim. Bilo je to 1957. kad je mandat za sastav vlade dala Haroldu Macmillanu umjesto Rabu Butleru koji je uživao veliku podršku kako Konzervativne stranke, tako i naroda. Takvu pogrešku više nikad nije ponovila, a nije ni imala priliku da je rezultat ovako tjesan. Doista, velike se promjene događaju u britanskoj kraljevini. I dok su liberalni demokrati po svojim politikama bliži današnjim laburistima (koji su odavna raskinuli s „Old Labour“ Neila Kinnocka), ne bi bilo čudno ni da podrže na zadnju loptu i same Konzervativce. A promjena je možda najvidljivija među nasljednicima Edwarda Heatha, Margaret Thatcher i Johna Majora.

Vrijeme je za promjenu, glavna je poruka Konzervativne stranke. Cameronovi pristaše smatraju da su mnogi glasovi dobiveni na temelju povratka izgubljenih glasova iz Blairove vladavine. Posljednih pet godina konzervativci su pronašli nove izraze, kako kaže David Cameron, „nove moderne konzervativne alternative, koja ima vodstvo, ima energiju, ima vrijednosti pomoću kojih će pokrenuti ovu zemlju“. Zapravo, Cameron je razbio cement „tradicionalnih“ konzervativnih tema o porezima, pravednosti i sigurnosti i krenuo u niz drugih voda gdje konzervativci nikad nisu plivali. Sve je nekako u najboljem redu, svatko bi trebao raditi svoj dio posla, s fokusom na sve dijelove zemlje i na „beautiful English countryside“, sve je zeleno, ekološki svijesno, pa čak i glavni banner na web stranicama Konzervativne stranke pokazuje čisto plavo nebo s malim oblacima. Sunčano je i sretno. Nimalo konzervativno.



Zašto takva promijena? Jednostavno, godine 2005. Konzervativci su proveli ispitivanje javnoga mnijenja u kojem su tražili stav o svojoj stranci među građanima UK. Odgovor je bio poražavajući; ljudi su velikom većinom mrzili sve što Konzervativna stranka predstavlja. Zapravo, građanima su se svidjele politike i stajališta novih konzervativaca, ali samo dok nisu saznali da se radi o Konzervativnoj stranci. Rezultat je ekološki svijesna „moderna konzervativna“ stranka, s odobravajućim stavom prema pravima homoseksualaca, žena i ljudi druge rase, ali u duši ipak torijevska stranka kad se dotaknu „visoke politike“.

Otvorenost i jasnoća glavni su znaci novog konzervativizma na Otoku. I dok su prije izbijali skandali kad se saznalo da je poneki konzervativni parlamentarac gay, u budućem parlamentu će imati 16 deklariranih homoseksualaca, a skandala nema. Očito je i u krvoločnom britanskom novinarskom miljeu bolje priznati sve grijehe unaprijed, pa su dosadni, nego da skrivaju, pa ih je zanimljivo otkrivati. No, nije se promijenila samo stranka, nego i društvo.

Ne glasaju samo bogati aristokrati za torijevce. Npr. Loanna Morrison je crnkinja, emigrantkinja i konzervativan kandidat za parlamentarno mjesto. Razbijanje tih predrasuda nije samo posao stranke, već i šireg stanovništva koje smatra da je gotovo nemoguće da imigranti druge rase glasaju za torijevce ili da ih predstavljaju u parlamentu kroz konzervativnu stranku. Nadilaženje podjela omogućilo je da i oni imigranti, i oni ljudi druge rase, i oni aktivisti za zaštitu okoliša i oni borci za gay prava, koji nisu socijaldemokrati, nego imaju konzervativne poglede na društvo i politiku, imaju priliku to iskazati i biti predstavljeni kao takvi. S te strane je Konzervativna stranka u UK postigla ogroman napredak.



I uz loše prognoze za laburiste, Cameron je još prije godinu dana mogao sjesti i piti gin sa svojim stranačkim kolegama, ekološki i socijalno osviještenima, te čekati konačnu smrt nakon godina agonije Gordona Browna da se nije pojavila Cleggomanija i iznenadan uspon liberala. Liberali imaju vrlo uvjerljiv recept za promjenu: nakon 65 godina konzervativaca, laburista, pa opet laburista i opet konzervativaca, jedina promjena je ne glasati ni za jedne ni za druge. Ukoliko konzervativci izgube mogućnost sastavljanja vlade na ovim izborima, bit će im to četvrti uzastopni porez i očito vrijeme da se sjedne i dobro razmisli što je to da narod odbija konzervativizam kakav se danas nudi. Jedno je sigurno; nakon ovih izbora, nema povratka. Konzervativizam nikad više neće biti tradicionalizam, kako politički tako i društveni, kao što je bio za cijeli niz konzervativnih premijera (ali dobrim dijelom i laburističkih).

Nisu svi konzervativci sretni s promjenama. Tu i tamo se čuju glasovi protiv Cameronovih reformi, ali i oni shvaćaju da je to jedini način naprijed. Hardcore konzervativci će ipak imati utjecaj u vanjskoj politici. Cameronova najava Zakona o suverenitetu odraz je stava stranke da izađe iz Europske pučke stranke i prikloni se radikalnijem krilu stranaka koje su u svojoj biti visoko euroskeptične. Financijsko stanje na Otoku je također teško i Cameron će zacijelo posegnuti za receptom tačerizma i teškim rezovima u javnoj potrošnji.

Ali, ako konzervativci dobiju mandat, očito ćemo gledati jednu vrlo drugačiju verziju konzervativizma.

ponedjeljak, 03.05.2010.

Sloboda medijima!

Danas se slavi Međunarodni dan slobode medija. Opća skupština Ujedinjenih nacija proglasila je 3. Svibanj Međunarodnim danom slobosw medija kako bi povećala svjesnost o važnosti slobode medija i podjestila vlade o njihovoj dužnosti da poštuju i drže se prava na slobodu izražavanja koje je dio Univerzalne deklaracije ljudskih prava u članku 19. Također, ovaj dan se obilježava i kao poštovanje Deklaracije iz Windhoeka koja je nabrojala načela slobode medija zajedno s borbom za prava afričkih novinara 1991.



Još je Napoleon govorio kako se više boji novina nego stotina tisuća bajoneta. Slobodni mediji su ujedno jedan od glavnih načela demokratičnosti, pa se novinari i nazivaju „psima čuvarima demokracije“. Svaka osoba koja se uspinje karijernom ljestvicom na politički, gospodarski, društveni vrh zateći će tamo novinara. Većinom im se neće svidjeti što pišu ili govore. U takvom razmjeru snaga dolazi do sukoba, a prema posljednjim podacima sve je više ubojstava, zatvaranja, otmica, prijetnji, egzila, gašenja medija. U prošlih mjesec dana sedam novinara ubijeno je u Hondurasu, najopasnijoj zemlji za novinare. Četiri ih je ubijeno ove godine u Meksiku. Na Kubi u zatvor je stiglo 25 novinara, dok je od stotinu zatvorenih u Iranu prošle godine iza rešetaka ostalo njih 26. Njima se prije neki dan pridružio jedan od ponajboljih iranskih redatelja Džafar Panahi.

Ako mislimo da se takvo što događa samo novinarima u trećim zemljama, gadno se varamo. Sofisticirana i skrivena potpora smanjenju prava medija dolazi i iz visoko demokratiziranih zemalja. Neobično je da se demokratski vođe zadovoljno smiješe uz diktatore na popisu tzv. Predatora slobode medija koje objavljuju Reporteri bez granica (RSF). Ove godine na popis je došlo 40 imena, političara, vladinih službenika, religijskih vođa, milicije i kriminalnih organizacija koji ne mogu smisliti slobodu medija, te napadaju novinare. „Oni su moćni, opasni, nasilni i iznad zakona“, upozorava RSF. Posebnih novih lica nema. Osim klasičnih diktatora islamskih, afričkih te nekih latinoameričkih zemalja, ovdje su se našli i neki europski akteri. Poslovično se ovdje nalazi „posljednji europski diktator“, predsjednik Bjelorusije Aleksandr Lukašenko te premijer Ruske Federacije Vladimir Putin. Ovdje je i baskijska teroristička organizacija ETA, koja prijeti desecima novinara smrću, te talijanski organizirani kriminal, što je najlakše shvatiti ako se pogleda sjajan film Gomorra. I onda jedan španjolski ministar posjeti Teodora Obianga, „boga Ekvatorske Gvineje“ s kojim se slika uz smiješak i prijateljski stisak ruke. Još bi nekako bilo i razumljivo da se radi o nekoj većoj i ekonomski zanimljivoj zemlji, ali Ekvatorijalna Gvineja nije ni jedno ni drugo. Izrael i Meksiko također su demokratske države, pa su i one došle na isti popis s meksičkim dilerskim kartelima i Izraelskim obrambenim snagama.

Prikriveni slučajevi pojavljuju se i u Skandinaviji. Zastupnik Europskog parlamenta iz danske stranke desnog centra Venstre Morten Lřkkegaard predložio je uvođenje kvota u Danskoj za izvještavanje o Europskoj uniji i broju dopisnika iz Bruxellesa. Danski zastupnik smatra da javni mediji ne izvještavaju dovoljno o političkim i pravnim novostima iz Europske unije, iako donošenje tih odluka ima formalnopravno veću težinu od donošenja nacionalnih zakona. Danski novinari ubrzo su se digli na noge. Najutjecajniji dnevni list u Danskoj, konzervativni Berlingske Tidende piše kako mediji moraju stalno prihvaćati i razvijati izvještavanje iz EU-a sukladno okolnostima. Najvažniji čimbenik u tom smislu nije nužno povećanje količine izvještaja iz briselskih ureda, već da se novinarski posao smatra samorazumljivim dijelom svakodnevnog života, smatraju Danci i dodaju da se uspjeh ne može mjeriti brojem dopisnika u Bruxellesu.

Da ne bi bilo zabune, to su samo neki od najvidljivijih predatora, a oni koji doista i u svakoj zemlji ugrožavaju slobodu tiska manje su invazivni i smrtonosni, no možda su zapravo i više moćni. Jednostavnost u medijima, autocenzura, smiješno niske plaće, gospodarski pritisak, loša opremljenost i obrazovanost, ovisnost o privatnim vlasnicima kojima je na prvom mjestu profit i šikaniranje novinara na radnom mjestu kao nekvalificiranu radnu snagu koja je tu, eto, zato da se ispuni onaj prostor među reklamama pokapa novinarstvo i novinarsku struku već godinama. Iz toga se rađa neprofesionalizam, strašno žutilo, a u Hrvatskoj potpuni nedostatak politički relevantnog novinarstva, potpuni izostanak analiza i suvislih komenatara te potpuni nedostatak ozbiljnosti. Nije to hrvatska osobitost, svaka država doživljava isto. Međutim, malo koja država si dopušta da nema ozbiljan dnevni list i ozbiljni tjednik. Hrvatska ima Vjesnik, reći će neki. Moj bi komentar bio da na takav odgovor nemam komentara.

Nekim novinarima je došla voda do grla pa su se preselili na internet. Ekonomska kriza nije ugrozila tehnologiju i korištenje interneta, već tiskanog papira. Moj Facebook prijatelj Željko Peratović fino kaže: Potpuno je bezveze svake godine na svjetski Dan slobode medija pet minuta gromoglasno šutjeti. Od takvog simboličkog prosvjedovanja do sada nismo imali nikakve koristi. To je tek paravan demokracije. Sigurnost, osobna i egzistencijalna, nije samo najveća prijetnja za slobodu izražavanja, dakle novinarima i medijima, nego je prije svega prijetnja za demokraciju. Budući da bez slobodnih medija novinar ostaje neslobodan, onda ni demokracija nije moguća.

<	ožujak, 2011
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?